ŽENA MOG PRIJATELJA JE BILA SA DRUGIM, a on brine o njenoj karijeri…

---

Izašao sam sa prijateljem na kafu. On se dugo vrpoljio na stolici, nešto mu nije po volji, ali ne pitam. Bez ukusnog uvoda, a kad čovjek bolje razmisli, za takve stvari takvog uvoda nema, prijatelj otvara dušu i pita me da li može prespavati kod mene, dok ne sabere misli, nije mu lako, žena ga je prevarila sa njenim radnim kolegom. Zagledam ga bolje, a ono pola čovjeka. Istopio se! Do jučer je bio pun sebe i vjerovao da se ružne stvari događaju samo drugima.

Piše: Eldin EMINOVIĆ

Strpljivo sam čekao da se istrese, i to se oteglo, preko svake mjere, dugo je razglabao o tome kako je njena firma bila jedino mjesto gdje je mogla pronaći ljubavnika, i ona je to uradila, jednostavno, željela je, i niko ga u suprotno ne može uvjeriti. Ne propušta priliku napomenuti kako se ponijela neodgovorno i neprofesionalno, bori se za dah, kao čovjek alergičan na polen, suza u kutu njegovog oka zaiskrila, žalosna mu majka, ne mogu se načuditi, nije mu dovoljno muke, žena mu legla pod drugoga, a on brine o njenoj karijeri.

I ja polako dolazim do daha. Nudim mu izlizanu utjehu. ”Ženske novine su pune takvih ispovjedi, dešava se, nisi jedini, ti si samo jedan od mnogih.” Ali pričam gluhom.

On nastavlja, zbog sebe, ja sam se tu zadesio. ”Ljubavni trokut se već odavno ne rješava udarcem sjekire”, on čak nema tu drevnu napravu u kući, toplinu njegovog doma održava centralno grijanje, potpuno je zatečen, nije pametan. A meni je sve jasno. Na tuđoj koži se lako postaje vrhunski bračni savjetnik.

Odmjereno mu priopćavam da mu nema druge, nego mirno i dostojanstveno, kako dolikuje civiliziranim ljudima, neka pređe preko toga, zaveže gubicu ponosu koji ionako samo smeta. Neka ga ne zbuni mogućnost izbora. Zna on, znam i ja, može i drugačije.

Neko posluša to slinavo prahistorijsko čudovište, zalupi vrata iza sebe, dugo bijesni, nada se nekoj nagradi, tako mu je rečeno, poštenje biva nagrađeno, ako ne na ovom svijetu, onda sigurno na onome. Povuče čovjeka, svojom glavom ne misli, ali magija brzo nestane. Takve sudbine završavaju u oglasima pod šifrom ‘samosvjesni muškarac’. I kad pronađe novu srodnu dušu, zatečeno zvjera u nju, kao u tamu, mora da vodi računa o mnogo čemu, umoran je, progonjen samoćom, brza hrana mu izlazi na nos, njegov stomak već odavno izgleda kao pozajmljen od drugog tijela, miri se sa svačim, dok mu ona mazno potvrđuje kako je živjela i prije njega.

Nekako sam ga nagovorio da ne pravi veću glupost. Sutradan sam ispod oka promatrao moju djevojku kako se šminka pred odlazak na posao, srce mi zebnja stisnula, protresem glavu, tjeram rđave misli od sebe, neću da naslutim, u krajnjem slučaju, ne želim da znam, vajda je dovoljno razborita da tragove iza sebe pravilno ukloni, i da mi nikad ne ispriča sve u napadu lude grižnje savjesti. Samo mi još treba da završim sa najnužnijim priborom za održavanje lične higijene na nečijem kauču u dnevnom boravku, čekajući da se ukućani napokon raziđu, kako bih zatvorio oči i čekao san koji neće doći.

O autoru:

Eldin Eminović do sada je objavio tri romana: ‘Muzej’ (Beograd 2004), ‘Hodnik’ (Beograd 2005), ‘Mersiha iz Nijmegena’ ( Sarajevo, Zagreb 2011), jednu knjigu moderne proze ‘U zemlji zakasnjelih sjena’ (Beograd 2005). Bio je urednik kolumne za Internet izdanje Derventskog lista. Zastupljen je u zbornicima ‘Dobro jutru’ (Lukavac, 2001) i ‘Balkansko pero’ (Sarajevo 2009). Uvršten je u publikaciju ‘Ko je ko u bh. Dijaspori’.

   

Povezane vijesti: