Zaboravljeni junaci jednog vremena (15): Zuko Džumhur. Pa, ko za njega čuo nije!?
Uvijek sam se zgražavao kada bih vidio nekoga da drži usta otvorena a glasnice mu miruju. Ne priča a usta mu otvorena, papanluk, seljakljuk, primitivizam, rekli bismo «dno dna»… tako bih ja lično okarakterisao «personu» koja to radi. A sebe uhvatih nedavno da su mi usta ostala otvorena nakon jednog, Bogu hvala, kratkog razgovora. Ne nazvah samog sebe nikako jer sam opravdanje našao u moralnom ali i opštem mraku svog sagovornika.
Piše: Admir Fole Beganović
Prijateljica me upoznala sa svojim kolegom a prilikom rukovanja on kratko reče:»Džumhur». I negdje u meni, tiha kao misao, pojavi se slika svjetskog putnika, putopisca, slikara, velikog čovjeka Zuke Džumhura.
- Prezime ti je prejako prijatelju, Zuko ti je sigurno nešto u rodu? – upitah ga.
- Koji Zuko? – reče moj novi «prijatelj» i ostade živ.
Nekako zatvorih usta, izmislih poslovni sastanak samo da mu ne bih gledao u glavu jer u oči ionako nisam mogao. Stidio sam se njegovog srama.
Kasnije sam saznao od prijateljice da dotični stvarno nije znao o kome se Džumhuru radi.
Zuko Džumhur. Pa, ko za njega čuo nije!? Hendikep ove Bosne je to što ljudi što više vrijedni gore prođu. Neko reče tamo gdje prestaje logika počinje Bosna… Sve sam bliže tom vjerovanju.
Povezani sadržaji:
Zaboravljeni junaci jednog vremena (14): ZAIM IMAMOVIĆ – Sjećanje na legendu sevdaha
Zaboravljeni junaci jednog vremena (12): PJEVAČ SA DUŠOM Bora Spužić Kvaka
Zaboravljeni junaci jednog vremena (11): SJEĆANJE NA BODU KOVAČEVIĆA – Modra rijeka i dalje teče
Zaboravljeni junaci jednog vremena (10): ŠABAN BAJRAMOVIĆ – Kralj romske muzike
Zaboravljeni junaci jednog vremena (8): DAVORIN POPOVIĆ – Sarajevo je bilo ljepše sa Pjevačem
Zaboravljeni junaci jednog vremena (6): TOMA ZDRAVKOVIĆ – Junak novokomponovane tragedije
Zaboravljeni junaci jednog vremena (4): Silvana Armenulić, ljudska i umjetnička veličina
Zaboravljeni junaci jednog vremena (3): Omer Pobrić, čuvar sevdalinke
Zaboravljeni junaci jednog vremena (2): “Sedam mladih” šampioni kvaliteta
Zaboravljeni junaci jednog vremena (1): BEHKA I LJUCA
«Nekrolog jednoj čaršiji»,»Pisma iz Azije»,»Putovanja bijelom lađom»… pa «Hodoljublja»…
Zuko, čovjek od pera, kista i akšamluka. Kažu da je po Skadarliji držao konobare «u stavu mirno», mada mu je otac bio glavni imam još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Sjećam se da sam negdje davno pročitao da su mu nudili kuću u Herceg-Novom, kuću u kojoj je stanovao Ivo Andrić. «Ko sam ja da stanujem u Andrićvoj kući?», odgovorio je.
U naramku su ga odnijeli u Beograd kao dvomjesečnu bebu, živio je tamo ali je Hercegovina bila u njemu. Bio je Jugosloven. Njegovi prijatelji pričaju da je bolje što je umro pred sami rat jer ne bi znao na koju bi stranu, kojeg sebe bi amputirao. Volio je ljude, zemlje… život. Danas Džumhura ima u Konjicu ali i po bijelom svijetu.
Ostade mi negdje u enklavi mozga jedna njegova priča o Džumhurima. Poslije rata 1945 godine mnoge porodice Džumhura otišle su u Sloveniju da žive i rade. I tako nakon dvadesetak godina jedna od njih prvi put dolaze u Konjic. Nove generacije Džumhura dolaze u posjetu starosjediocima. Puna avlija i odraslih i djece a na vrhu sobe sjedi najstariji Džumhur. Mali Mujica Džumhur, rođen u Ljubljani upoznaje se sa rodbinom.
- Ovo ti je dajdžinica Mejra.
- Ljubim ruke poštovana dajdžince – dijete kulturno odgovara.
- Ovo ti je tetak Meho. Moje poštovanje tetak Meho…. i sve tako.
A najstariji Džumhur samo šuti, puši i glada u malog. I na kraju prozbori: «Kako je tebi ime dijete?»
- Poštovani adže, ja se kličem Mujica.
A najstariji Džumhur će na to: «J… ti meni mater ako je to Mujice i vidjelo».
Negdje pred sami početak onog zla što mu ljudi tepaju nazivajući ga ratom umro je velikan. Zuko Džumhur. Otišao na neizbježno putovanje. Svugdje je ostavljao trag, gdje god da je bio a nema gdje nije bio.
Ukopan je 29. novembra. Posljednji Dan Republike koju je neizmjerno volio. Kažu da se samo slike pamte, a riječi već sutradan promjene svoj red. Možda kod nekoga i jeste tako, ali u slučaju Zuke Džumhura ta misao gubi argument.
Barem na tren postadoh hamal veselih sjećanja i tužne jave. I radostan i tužan.
Život nema reprizu, a da ima tako bi se rado vratio u Mostar, na Rondo, u jednu od bašći i krijući se virio i slušao šta za stolom pričaju tadašnji boemi i umjetnici, neopterećeni slavom i parama. A takav je bio i Zuko Džumhur. Pokretna biblioteka. Možda pojedini Džumhuri i ne znaju za Zuku, a možda kada dpznaju i njima budu usta otvorena.
