TAJNE KOJE JE SILVANA ARMENULIĆ ODNIJELA U GROB: Da ljudi znaju koliko sam nesretna…

---

Poznati sarajevski novinar i urednik Ekrem Milić, napisao je u povodu 36 godišnjice smrti Silvane Armenulić izuzetno dirljiv, zanimljiv i ličnim pečatom obojen tekst o ovoj legendarnoj pjevačici, čija je tragična smrt svojedobno potresla čitavu tadašnju Jugoslaviju. Milić je iznio i neke, široj javnosti manje-više nepoznate podatke o sudbini i tajnama koje su pratile ovu veliku pjevačicu. Uz dozvolu autora prenosimo ovaj tekst (naslov i oprema teksta su redakcijski)

SJEĆANJE NA SILVANU – ZILU ARMENULIĆ 10.10. 1976. – 10.10. 2012.

…

Deseti oktobar 1976. godine. Ujutro u 7,15 krenuo sam kod majke u sarajevsku Drugu gimnaziju. Te susrete pamtim po sjaju u majčinim očima i riječima «Evo meni moga sinana». Tog jutra me je skamenila. Saopćila mi je da mi je poginula Silvana. Upravo tako «poginula mi Silvana». Znala je koliko volim tu ženu, znatno više od miliona tadašnjih Jugoslovena koji su je voljeli, svako na svoj način. To ujutro, ošamućen i šokiran, umalo nisam i ja stradao; poput muhe bez glave, kao kroz maglu, na Skenderiji umalo nisam završio pod tramvajem.

Vole je i danas

Voljeli su mnogi Silvanu, a ja sam imao i motiv više. Bio sam njen šećer. Tako me je zvala. Zavolio sam je kao dječak, a upoznao kao desetogodišnjak na Ilidži 69. godine. Od tada bio sam bogatiji za još jednu ljubav, dobio sam krila, snagu, zaštitu, inspiraciju…. Niko kao ona, moja majka i moji nena i djed rahmetli, nije imao razumijevanja za mene. I danas je gledam kako sjedi na podu, uplakana, sestra joj Mira dobacuje iz kupatila: Ne vjeruj mu, opet će te prevariti (nisam znao da pričaju o Radmilu Armenuliću, njenom suprugu, a ja sam je gledao, gledao, gledao, divio se….). Uzvratila mi je pogled, blago se smješkajući, pomilovala me i upitala:

- Jesam li ti lijepa?

Onako stidljivo, ali iskreno, kažem «Jesi», a ona će;

- E kad bi ljudi znali koliko sam nesretna, niko me ne bi volio!

Mislio sam da će je ljudi zaboraviti i da ću je samo ja voljeti i 37 godina nakon smrti, ali sam se prevario. Silvanu – Zilhu vole, njene pjesme slušaju i pjevaju i oni što nisu bili rođeni u vrijeme njenog suverenog vladanja scenom jedne velike zemlje, a prostirala se od Triglava do Đevđelije.

Svi su znali da je iz Doboja, da je kćerka Mehmeda i Hajrije Bajraktarević, da joj je umjetničko ime Silvana, da je udata za tadašnjeg teniskog asa Radmila Armenulića, dijete ugledne beogradske porodice. Ali, niko nije znao da je svekrva Gordana nikada nije prihvatila jer je Muslimanka, da joj otac nikada nije oprostio što se udala za Srbina Radmila (u Doboj je došla tek na njegovu dženazu /sahranu, za njegovog života nije smjela prekoračiti kućni prag u staroj dobojskoj čaršiji)

Tragična pogibija

Nakon tragične pogibije, u kojoj su živote izgubili sa njom rođena joj sestra Mirsada – Mirjana Bajraktarević i Miodrag Jašarević, ostale su mnoge Silvanine tajne, poput one da je bila pred razvodom sa Radmilom, da je te noći 9. na 10. oktobar Radmilo promijenio bravu na vratima njenog, još neotplaćenog stana u Novom Beogradu, te prigrabio svu Silvaninu ušteđevinu, imovinu kao njen vjenčani suprug. Tražio je to na ime njihove zajedničke kćerke Gordane i dobio. Silvanina majka, teta Hajrija je na imovinskoj raspravi, nije željela ništa dijeliti, sve je ostavila Gordani, svojoj unuci, vjerujući da će bar Silvaninu kćerku moći ponekad vidjeti i pomilovati. Nažalost, ni to nije dočekala. Umrla je daleko od Doboja, u Danskoj, u devedeset i nekoj godini života, ali Gordana joj se nikada nije javila.

Podsjećajući se na samo neka zrnca iz kratkog, burnog i bolnog Silvaninog života, vraćam se na njene riječi «Nemojte me zaboraviti». Izgovorila ih je u jednom intervju nekoliko mjeseci prije pogibije. Kao da je predosjećala i naslućivala kraj! Kao da je predosjećala da će na posljednjem oproštaju prisustvovati, kažu, oko 100.000 ljudi, da će je oplakivati milioni iz svih današnjih država bivše Jugoslavije, a da će u njenim pjesmama uživati milioni nekih novih generacija, rođenih nakon Silvanine – Zilhine pogibije. Da, njeno umjetničko ime je Silvana, a rođeno i u matičnim knjigama upisano Zilha. Ovaj podatak podvlačim jer su neki, nacionalno opterećeni krugovi, spočitavali joj i spočitavaju joj da je promijenila ime i vjeru. Ime nije promijenila, a bila je Čovjek, Bosanka, Jugoslovenka, kosmopolita i, ponekad iz inata – nekim krugovima u Srbiji, koji bi je nazvali «Turkinjom» – Turkinja.

Bila ispred svog vremena

Silvana nije zaboravljena. I nikada neće biti zaboravljena. Zapjeval’ se sevdalinka, komponovana ili starogradska pjesma, u porodičnoj atmosferi, na koncertu, u diskoteci, u TV studiju, bez Silvanine pjesme ne može proći. Njene su izvedbe pjesama «Da sam ptica», «Kraj potoka», «Moj dilbere», «A što ćemo ljubav kriti», «Golube poleti», «Kapetan Leši», «Rumena mi ruža procvala», «Šta će mi život», «Rane moje», «Srce gori», «Ciganine sviraj sviraj», «Ostavite tugu moju», «Nad izvorom»… jedinica mjere za kvalitet i idealnu i toplu interpretaciju.

Uzeo je dragi Bog na vrijeme. Skratio joj muke, da ne gleda kako se braća i sestre koje je ona uveseljavala svađaju, ubijaju i dijele. Uzeo je jedan baršunasti glas, anđeosku ljepotu i stas za sebe.

Kako vrijeme prolazi, Silvanina popularnost i cijena rastu. Bila je ispred svoga vremena. Živjela je da bi otišla u legendu. I otišla je. Silvana je Džems Din ili Merlin Monro za balkanske prostore.

Mi koji je se sjećamo za života, uvijek ćemo je rado slušati i pričati mlađima o ljepotici raskošnoga glasa, dami, ženi, borcu, umjetniku, majci, humanisti…. Godine će prolaziti, ali Zilha – Silvana će živjeti, a njena pjesma će se pjevati.

(Ekrem MILIĆ/Doznajemo.com)

   

Povezane vijesti: