Zaboravljeni junaci jednog vremena (18): ZVONKO BOGDAN – Pjevač Gospodin
Sombor, grad ljepote i čistoće.
U njemu provedoh prvih nekoliko mjeseci u plavoj uniformi sada daleke 1984. godine.
Nikada prije toga nisam bio u njemu, ravnica mi se zakovala za srce. Rođen podno Trebevića bilo mi se teško naviknuti da “nema brda ni na mapi”.
Prvi izlazak u grad i pravac “Stari fijaker”. Sa lokalnim orkestrom brzo sklopih prijateljstvo, nisu se čudili kako Bosanac zna starogradske pjesme. Nisu se čudili ni što vojnik daje pare muzičarima (koje ipak nisu željeli uzeti), čudili se samo kako vojnik smije bez dozvole da prekorači onaj dozvoljeni soldatski sat kada mora biti u krevetu a ne u kafani pa makar ona bila i “Stari fijaker”.
Kao da sam bio prvi koji krši i lomi vojna pravila. A mnoge vojnike su dočekali i ispratili.
Ali besjedu o junaku ove priče nisam čuo tu, nego u Apatinu i Prigrevici.
Eh, Prigrevica…
Povezani sadržaji:
Zaboravljeni junaci jednog vremena (17) MATE PARLOV – Šampion svih šampiona
Zaboravljeni junaci jednog vremena (16): RADMILA I ĐORĐE prvi pjevali sa mikrofonom u ruci
Zaboravljeni junaci jednog vremena (15): Zuko Džumhur. Pa, ko za njega čuo nije!?
Zaboravljeni junaci jednog vremena (14): ZAIM IMAMOVIĆ – Sjećanje na legendu sevdaha
Zaboravljeni junaci jednog vremena (12): PJEVAČ SA DUŠOM Bora Spužić Kvaka
Zaboravljeni junaci jednog vremena (11): SJEĆANJE NA BODU KOVAČEVIĆA – Modra rijeka i dalje teče
Zaboravljeni junaci jednog vremena (10): ŠABAN BAJRAMOVIĆ – Kralj romske muzike
Zaboravljeni junaci jednog vremena (8): DAVORIN POPOVIĆ – Sarajevo je bilo ljepše sa Pjevačem
Zaboravljeni junaci jednog vremena (6): TOMA ZDRAVKOVIĆ – Junak novokomponovane tragedije
Zaboravljeni junaci jednog vremena (4): Silvana Armenulić, ljudska i umjetnička veličina
Zaboravljeni junaci jednog vremena (3): Omer Pobrić, čuvar sevdalinke
Zaboravljeni junaci jednog vremena (2): “Sedam mladih” šampioni kvaliteta
Zaboravljeni junaci jednog vremena (1): BEHKA I LJUCA
Nije mi bilo teško čekati šinobus, nije me bilo strah preskočiti ogradu, pobjeći iz kasarne… nije, zbog nje… A, kažu da djevojke ne vole vojnike…
Pred samu prekomandu u Skoplje izašao sam u Apatin u jednu kafanu. Neizbježni tamburaši bili su toplo gorivo za dobro raspoloženje. Naručih pjesmu “Ljubio sam jedno oko” i zapjevah je sa njima.
U pauzi muzičar me pita “Voliš pjesme Zvonke Bogdana”.
A, ko ih ne voli – pomislih.
I tu krenu priča o pjevaču Gospodinu.
U Somboru je Stipe Bogdan upoznao djevojku Macu. Upoznao i zaljubio se. Težak svakodnevni rad nije bio smetnja da Stipe sa prvim mrakom skokne do Macine kuće. A, i ona bi baš tada morala na bunar po vodu. Eh, ta ljubav. Nedugo zatim ona se i preselila u kuću Bogdana. Maca je Bogdanu rodila dvoje djece, kćerku Zdenku i junaka ove priče. Zvonku .
Zvonko Bogdan se rodio 5.januara 1942.godine. Za svoje somborsko djetinjstvo Zvonko Bogdan priča da mu je bilo zanimljivo. Pored sebe je imao roditelje, sestru, rođake, prijatelje, svakodnevne putnike namjernike ali je najviše volio boraviti kod dobrodušnih i njemu naklonjenih djedova. Djedovi Stipan i Franjo su imali različita gledanja na odgoj unuka.
Sve do polaska u školu Zvonko je po sedam dana boravio kod jednog pa kod drugog djeda. Sa Stipanom se igrao, zavolio životinje, pogotovo konje i ta ga ljubav nikada nije napustila. Djed Stipan je smatrao da dijete ne treba opteretiti problemima i da će njegov unuk naučiti o životu sve kada stigne vrijeme za to.
Franjo je bio strožiji prema unuku i polako ga uvodio u život. Inače u Vojvodini i danas važi pravilo “Što naučiš do dvadesete to si i naučio, što stekneš do četrdesete to ćeš i imati. Poslije je kasno za novi početak.” Tom logikom učio je djed Franjo svoga unuka.
Sa Franjom je Zvonko obilazio i kafane. Dok su druga djeca spavala Zvonko je sa svojim djedom bio u kafani. I u Somboru sam čuo istu priču, čak mi je jedan konobar pokazao mjesto gdje je nekad bila kafana u kojoj je buduća zvijezda starogradske pjesme prvi put čula “bunjevačke rapsodije”.
Dani su prolazili brzo i bezbrižno. Poslije završene osnovne i srednje škole Zvonko dolazi u Beograd. Rastanak je, kao i svaki, bio bolan i težak. Majka, salaška domaćica sanjala je da joj sin završi ekonomiju. Otac se trudio da mu još u djetinjstvu ogadi zanat kovača i maštao dam u sin završi “jal vojnu, jal prav jal bilo šta samo da ima diplomu”.
Ali Zvonko je zavolio glumu i upisuje akademiju za pozorište i film. Na prvom konkursu nije prošao. Razočaran danima je lutao ulicama nepoznatog grada, gledao u tuđe sunce željan svog salaša…ali salaš je bio daleko. Tetka Ruža mu je govorila da “para nestaje neka pjeva u kafani. Bolje pjesma nego lopata, samo budi dostojanstven”. I… posluša Zvonko svoju tetku.
Redale su se kafane “Košuta”, “Kalemegdanska terasa”, “Stambol kapija”, “Gradska kafana” i, napokon hotel “Union” u kojem je neprekidno pjevao od 1971. do1978. godine.
Savjet tetka Ruže je poslušao. Bio je i ostao dostojanstven, njegov gard nije moguće kopirati. Kada bi uzeo mikrofon počela bi pjesma kojoj kraja nije bilo, ali mu čak i oni najpijaniji nisu smjeli priči kao drugim pjevačima.
Nedjelja je bila slobodan dan i tada bi odlazio u svoj Sombor i u “Petrovaradinsku tvrđavu” gdje je svirao Janika Balaš, legendarni Balaš. Od Janike je mnogo toga naučio, on ga je i nagovorio da snima albume ali Bogdanov najiskreniji kritičar bio je gost kafane, Doca Ćora. Bio je slijep i jednu noć kada je Zvonko zapjevao pjesmu “Čet*r konja debela”, Doca mu je rekao da je “pjevao sjajno ali da se derao ko vo”.
Od te večeri Zvonko Bogdan mijenja stil pjevanja.
Poslije prve snimljene pjesme Bogdan je postao popularan i tražen pjevač. Pjevao je Titu i kraljici Elizabeti a najdraža mu je bila pjesma “Fijaker stari ulicama luta”. Redale su se pjesme “Govori se da me varaš”, “Kraj jezera jedna kuća mala”, “U tem Somboru”, “Osam tamburaša s Petrovaradina”, “Hej salaši na sjeveru Bačke”, “Ne vrijedi plakati”, “Tiho noći moje zlato spava”…..
Salaši i danas ubijaju ljepotom istom jačinom kao što su i nekada.
U kafani “Stari fijaker” pjeva neko drugi, neko ko sanja da će postati Zvonko Bogdan. I dok se sarajevska noć lagano spušta a mjesec iznad Trebevića pali svoje fenjere ja u fijakeru sjećanja stigoh do Sombora, grada ljepote i čistoće.
I dok mi san lagano spušta svoju zavjesu negdje čujem Zvonka Bogdana kako mi pjevuši …..
Fijaker stari ulicama luta, i sobom vodi zaljubljeni par.
Cele noći sneg polako pada, a dvoje mladih greje srca žar…
A. F. B.
