JEDNA MOGUĆA ISTORIJA: 5.11. u Beogradu promocija romana Ognjena Pudara

1944

za tri gracie iz novogodišnje noći

Putnik-namjernik, kad putuje nizvodno od Mostara, lijevom obalom Neretve, ako mu se baš ne žuri, do manastira u Žitomislićima stigne za nešto manje od dana hoda. A i neznam kud bi mu se opet pa žurilo. Kad se sjeverac, odozgo sa Pometenika, malo mora uželi, onda se kenjac[1] i putnik-namjernik do manastira nekoliko puta pristižu i prestižu, te stignu za po’ dana. Stigli bi oni i brže, nego su se tamo, oko Bune[2], nešto spetljali i sporječkali. Svaki je vukao na svoju stranu pa im je trebalo malo vremena da ustanove ko je u pravu. Neki zlonamjernici, gluho bilo, kažu da je hercegovački kenjac češće u pravu nego hercegovački insan. Ipak, biće da im se to samo pričinilo. Njih dvojica se samo prave malo blesavi kako bi Turcima zamazali oči. Na kraju krajeva, šta je koga briga kako i kuda oni idu. Važno je da stignu tamo gdje su krenuli. Istina, po Hercegovini se vrlo često može vidjeti kako kenjac i insan konop natežu pa, kad se umore, svaki legne na svoju stranu, ondje gdje se zatekao, ne tražeći zaklon ni od sunca ni od vjetra, da bi poslije nekog vremena; kad se odmore i sebi dođu; nastavili tamo gdje su stali.

Vjetar kad je u pitanju, e tu se mora priznati da Mostar i vjetrovi žive u nekoj vrlo čudnoj slozi. Posebno je u dobrim odnosima sa sjevercem, a traje to, sad je evo već blizu trista godina. Očigledno je da se ta ljubav poklapa sa izgradnjom ovog kamenog mosta koji je upravo toliko star. I prije nego što je ovaj most izgrađen, pa i prije onog drvenog mosta što je na lancima visio na tom istom mjestu, on je tuda rado prolazio i zijan činio uglavnom iz čiste dosade. Sve mu je bilo otvoreno i široko, pa mu i nije bilo toliko interesantno. Kako je most izgrađen, a već ga odavno Starim zovu, voli da se igra oko njega. Protutnji ispod, pa oko kula, zaviri malo i u Radobolju, prošeta do onog malog kamenog mosta[3] na njoj, a onda trkom preko Bišća polja. Boji se da ne zakasni, jer na Buni u Buni s Bunicom[4] sastanak ima. Zna on i sad zijan da čini, nije da ne zna, ali mora se priznati, vrlo rijetko. To mu se dešava  samo onda kad ga natjeraju da ide poprijeko.

Sve džade i sokake što idu niz Neretvu, prema jugu, očisti i pomete da je to milina. One što idu prema Neretvi i ne pipne, osim što ponekad; možda zbog ljutnje što mu staze pregradiše ili iz čiste obijesti; uz zavijajući i hučeći smijeh, svu prljavštinu ostavi u njima. Znalo je to ponekad izazivati vrlo žučne svađe među komšijama što kuće napraviše tamo gdje se sijeku uzdužne i popriječne džade. Vlast je, naime, propisala da svako ispred svojih vrata mora smetlje[5] da očisti, pa su mnogi mislili da im komšije radi neke, ničim opravdane zlobe, svoje smetlje podmeću. Onda domaćin kuće, što se pred njom našlo tuđe smetlje, naredi svom sluzi u po bijela dana, da ga svi vide, to isto smetlje da odnese pravo pred komšijska vrata. Tad se ovaj komšija s pravom naljuti. Sad on svoje sluge zove, pa vraćaj smetlje tamo odakle je i došlo.

- E neće se to tako završiti, prijeti onaj prvi, a poslije toga i brezove metle imaju posla za koji prvobitno nisu bile namjenjene. Dok sluge, sve u šesnaest, raščišćavaju nesporazume svojih gazda, njih dvojica, kao neke vojskovođe, sa svojih kapija izdaju komande uz bučno navijanje i podbadanje besposlene, tuđih budalaština željne, publike. Obićno bi se sve završilo bez nekih većih posljedica, ako se ne računa nekoliko rajetinskih[6] razbijenih glava. A ko je još vidio da se i rajetinske glave u nešto računaju ?

Tih dana je i mostarski kadija; ako je uopšte bio raspoložen da se s njima ili bilo čime bakće; imao mnogo posla da izmiri zavađene komšije, a nekima je bilo vrlo teško dokazati da to samo sjeverac sa Pometenika po Mostaru ujdurme pravi. Našlo bi se i ne malo njih koji su smatrali da je turska carevina toliko moćna te bi bio red da i vjetrove pameti dozove, ali eto neće, što prema njima, vjernim podanicima, nije nimalo lijepo, a redovno abdest[7] uzimaju i alahu se klanjaju. Elem neke prilike, kad su i vjetrovi i tužbe baš bili učestali, neki kadija što nije bio samo kadija nego uz to još i hafiz[8], a reklo bi se i malo poviše namćorast i tabijasus svoje vrste, odluči da stvari treba privest kraju te il vjetrove il tužitelje pameti dozvati. Održa zvanično suđenje a u tefterima osta upisano:

Trćeg dana ramadana 1097 hidžretske godine ustanovljeno da su svi vjetrovi u Mostaru neuhvatljivi te da se stoga ne mogu nikako pred kadiju privesti. Tužitelji kažnjeni sa po pet udaraca čvornatim grabovim štapom po golim tabanima što budale izigravaju i kadiji vrijeme oduzimaju, a vjetrovi se od sad pa na zavjek imaju smatrati slobodnim i dobrodošlim.

E sad, ne lezi vraže, ne završi se sve na tome. Među tužiteljima slučajno se zadesi i hodža iz nekakvog seoceta na Gubavici koje više i ne postoji. Pošao i došao u Mostar da se žali što od i onako siromašne džamije oduzeše, bolje rečeno oteše, neki dućan i magazu na mostarskoj čaršiji od  kojih se izdržavala i džamija i on. U onom dijeljenju  pravde po tabanima prođe mnogo gore nego ostali. Kad su ga pitali je li i on tu po tužbi, on reče da jest, ali da nije s ostalima. Njemu onda udariše duplo da se drugi put ne petlja tamo gdje mu nije mijesto. Hodža ne bješe neko zlopamtilo, ali onaj grabov čvornati štap mu nikako ne htjede iz glave da izađe. Kako i da izađe kad do bajrama ne mogaše na noge da stane.

Zajam je zajam, zaključi hodža, ama red je i da se vrati.

Nekoliko dana po ramazanskom bajramu, kad je prohodao, najede se hodža graha i saransaka[9] pa se dobro isprdi u skupo plaćeno nepropustljivo papirno džakče, što nekim čudnim putevima čak iz Španije do njega stiže, sve to brzo zapečati pa pravac kod mostarskog kadije, tužbu protiv vjetra da podnese.

Tebi, valahi bilahi[10] izgleda ono prošli put ne bi dosta.

Ma ne da se hodža. Kaže da je džab-džabe degenek po tabanima dobio, ali da je to bilo i prošlo. Sad je došao da vjetrove tuži što mu smradove po džamijskoj avliji i vascijeloj Gubavici donose i pronose.

Ko je bolan još i vjetrovima sudio?, jadna li ti je mater i za tobom i za pameću tvojom.

Ti bome trećeg dana ramazanskog posta, evo na ovom istom mjestu, reče da nas kažnjavaš što ti tužene nismo uhvatili i priveli, tvrdeći ta su nuhvatljivi. Ja svoga evo uhvatih i privedoh pa ti sad gledaj šta češ i kako češ, završi hodža i uvali džakče pravo kadiji u ruke.

Sikter od mene, nalet te bilo, viče kadija na hodžu i hoće na silu da mu vrati džakče.

U tom guranju podera se džakče. Po cijeloj sudnici smrad se na sve strane prosu.

Tobe jarabi tobe stakule, ala smrdi, iščuđuje se mostarski kajmakam[11] brišući suze što mu od žestokog smrada na oči udariše.

Čitava gungula se završi tako što kajmakam okova kadiju i otpremi valiji uz napomenu da se miješa u ono što ga se ne tiče, misleći na vojne stvari, jer je i njemu bio dosadio kadijin tabijatluk i stalne pritužbe viđenijih ljudi. Za svaki slučaj prethodno mu odalami deset po tabanima, ubijeđen da je to pravedno a i da malo podiđe onima koji tu ostaju i od čijih aspri živi.

U teftere ništa ne zapisaše ali u narodu osta priča, kako se mostarski viđeniji ljudi riješiše nepoćudnog kadije uz obilatu pomoć grahovog i saransakli prdeža.

[1] Magarac.

[2] Selo i rijeka dvanaest kilometara južno od Mostara.

[3] Kriva ćuprija – neki smatraju da je to bio probni rad za onu pravu, veliku, ćupriju

[4] Rijeka što se ulijeva u Bunu.

[5] Lokalizam: đubre.

[6] Rajetin – turski podanik, sirotinja i sluga, obično hrišćanin.

[7] Ritualno pranje pred molitvu.

[8] Neko ko zna Kur’an napamet, ovdje upotrebljeno u smislu učen čovjek

[9] Iskvareni turcizam: saransah-bijeli luk

[10] Iskvareni turcizam, upotrebljeno u smislu „tako mi boga“

[11] Vojno-građanski namjesnik, upravitelj grada

Iz romana “Jedna moguća istorija”

Radni materijal, nije lektorisano

Vrijeme događanja: tri dana po Đurđevu 1856. godine

Komentiraj!