PREDSTAVA `JA SAM ŽIVOTINJA` JE ODRAZ U OGLEDALU: Malim stvarima dobiti velike promjene
Rečeno je, pozorište može da bude mnogo toga, misterija koju je godinama očuvalo kroz sve svoje transformacije šalje jasnu poruku, da iz njega možemo ponijeti mnogo više, nego što smo unijeli. Ukoliko postoji želja, a bilo bi normalno da postoji. Govorimo o predstavi koja analizira društvo preko najranjivije populacije – tinejdžera. Nastala prema motivima teksta “Klinč” savremenog ruskog pisca Alekseja Slapovskog, čiju režiju potpisuje Mirela Trepanić.
Uloge su ostvarili naši mladi glumci: Indira Đeldum, Jasmina Mahmutagić, Mirza Mrgan i Adis Omerović. Muzički saradnici su Nenad Tešić i Anton Pešikan. Asistentica režije je Lejla Sarvan. U predstavu je uključen i istraživački rad novinara Ognjena Krivošića o temi maloljetničke delikvencije u BiH. Rađena je u produkciji umjetničke grupe “Satya”.
Predstavu možete pogledati: 29. 10. u 20 sati, Sarajevski ratni teatar, 30. 10. u Maglaju, i 6. 11. u Livnu
Predstava “Ja sam životinja” daje nam mnogo više, otvara mnoga pitanja, ali daje i odgovore. Odgovore koji su nam potrebni da se suočimo sa jednim velikim problemom današnjice.
Plemenitost i poštenje, šta zapravo predstavljaju danas?
Indira: Moje definicije plemenitosti i poštenja kao pojmova bi bile poprilično proste. Plemenitost bi se svela na dvije stvari, da u nekom momentu ne gledamo prvo sebe, već stavimo nekog ili nečije potrebe ispred sebe/svojih potreba, te da uradimo nešto iz puke želje ili ljubavi, ne očekujući ikakvu korist ili hvalu, čisto radi moralne satisfakcije i pomoći drugome. Poštenje bi se, opet, svelo na ono staru izreku – Ne radi drugome ono što ne želiš da tebi urade. Ako bi te definicije bile teoretska postavka, onda bi praktično, u mom nekom djelovanju, se sve svelo na “bezuslovnu iskrenost”. Mogu sve da shvatim, oprostim pa čak i opravdam, ali da me neko laže ili još gore pokušava da laže, to ne mogu nikako. Osoba koja laže za mene nije ni plemenita ni poštena i nema nikakvih istinskih vrijednosti. Možda se većina i neće složiti sa mnom, možda za većinu ovo čak nije ni povezano, ali to je neki moj sistem vrijednosti, način na koji ja funkcioniram.
Problem iz prošlosti, kada se sretne u sadašnjosti, koliko problema može donijeti za budućnost?
Mirza: Problem iz prošlosti kada se sretne u sadašnjosti u budućnosti, gledajući kroz moj lik, ima itekako velike posljedice, kako za sam lik, tako i za ostale likove u predstavi. Gledajući sa moje perspektive “odgađanje” problema je nezrelo i kukavički. Radije se suoči sa problemom, pa prihvati posljedice, nego odgodi, jer će kasnije te posljedice biti mnogo veće.
Kako bi opisala svoju ulogu u predstavi i koju poruku bi željela da preneseš?
Indira: Teška je. U svojoj svakodnevnici, ja sam apsolutni kontrast djevojci koja sam na sceni. Bilo je teško da moj lik pođe da živi na sceni i da ja prenosim sve te emocije koje ona krije u sebi, jer .. o takvim ljudima ja sam samo čitala. Ali kad pođete da proživljavate, ono što ona osjeća, boli. A ja vjerovatno ne osjećam ni jedan procenat njenog pravog bola. I kad razmišljam o svom liku, plače mi se. To je dijete. Dijete, koje osjeća da je nešto skrivilo Bogu, jer onakav život je kazna. A šta je ono, u utrobi majke, moglo skriviti? Ništa. Svako je mogao da bude te sreće. Ili tačnije nesreće. Boli me to što ova priča nije fikcija na sceni, već je stvarna.
“Ja sam životinja, koja je ranjena i gladna i izmučena i nema ništa da izgubi. To me čini opasnom. Ako se neko ne pobrine za mene, onda sam primorana da reagujem. Želim život, ne kaznu. Molim vas, shvatite, ovo ponašenje je moj posljednji vapaj za životom, a ako ja nemam pravo da živim zašto bi iko. Pomozite mi da živim!”
Ja se nadam da će to doći do ljudi, taj moj krik. Da djeca shvate da ovo nije ni lijepo ni način na koji se trebaju ponašati, da nanošenje bola ne smanjuje vlastiti bol, ali da kao odrasli shvate da moraju da se brinu za društvo u kojem žive, da nikad više ne bi živio moj lik.
Kada je riječ o određenim temama i dalje se šuti. Zašto je problem ukazati na problem, u slučaju tematike ove predstave gdje je to zakazala pedagogija?
Mirza: Mentalitet našeg naroda je šuti, biće sve u redu i naravno upravo je tu problem. Pedagogija je, opet takva da svaki profesor uzima sebi za pravo da je, pa da to ovako kažem, niko kao ja. Rijetki su oni profesori koji nemaju taj egoistični i megalomanski sindrom, pa se danas profesorima svašta dopušta, a to mogu reći i iz iskustva sa istim, od osnovne preko srednje, pa do fakultetskog studija.
Važnost praštanja?
Jasmina: Mislim da je u prirodi svakog čovjeka da pogriješi i da nekoga povrijedi, namjerno ili nenamjerno. Isto tako, mislim da je u ljudskoj prirodi i praštanje. Svako od nas može nekada učiniti neku grešku i nadati se tuđem oprostu, tako i mi sami moramo naučiti da praštamo.
Igra riječima može da započne i mnogo opasnije igre. Igre koje nas mogu koštati i života, zašto se takve igre ponekad prihvataju a ne prekidaju?
Adis: Ne treba se zavaravati pa reći da je rat riječima bezazlen. Nekad ono što izgovorimo zna biti ubojitije od onoga što uradimo. Ovakve igre riječima se ne prekidaju jer nose dozu zabave u sebi, interesantno je dok igra traje, a da znamo kakvu lavinu može pokrenuti ne bismo je ni započeli.
Gdje postaviti granicu praštanja?
Jasmina: Svako praštanje treba da ima granicu. Najbolje bi bilo tu granicu postaviti tamo gdje nam oprost donosi više dobroga nego lošega.
Važnost razgovora i povjerenja u odgoju? Iako bi ovo trebalo biti poznato čini se da mnogi šute, zašto?
Adis: Ne samo razgovor s roditeljima i porodicom, već i sa profesorima, pedagozima i najviše prijateljima je danas postao pojam koji se sve rjeđe sreće kod mladih. Danas je postalo “in” da tinejdžeri kriju neke svoje priče od roditelja, a zapravo oni su im jedini pravi izvor savjeta. Mene su moji roditelji navikli da i danas s njima dijelim moje životne događaje i doživljaje.
Kakve su povratne informacije od onih koji su pogledali predstavu?
Mirela: S obzirom da su srednjoškolci trećih i četvrtih razreda naša ciljana publika, uspjeli smo iskomunicirati sa njima – na komične situacije reaguju smijehom, na nasilje i grube riječi reaguju ili navijački ili tišinom u sali. Situacija da jedna mlada učenica maltretira svoga profesora i njegovu porodicu postavljena je tako da publika može da razumije djevojku delikventicu, njen težak život, njene psovke, nekulturno ponašanje, agresivnost, na neki način oni pronalaze opravdanje za delikvenciju, u isto vrijeme u profesorovoj porodici vide jednu disfunkcionalnu porodicu, u kojoj već dugo nema ljubavi, a sina jedinca odgajaju sterilno i konzervativno. Mladi se mogu poistovjetiti sa delikventicom, i baš kada pomisle da je lako zavladati drugim, poigrati se bez posljedica sa tuđim životom, stiže kazna u vidu šoka, katarze, i poruke naše predstave – ne učini nikome zlo. Da bismo se približili mladima koristili smo se elementima iz svakodnevnice običnih tinejdžera, muzika koju slušaju, programi koje gledaju, društvene mreže koje koriste, žargon. Reakcije pedagoga i prosvjetnih radnika su da smo pogodili mnogo elemenata iz života mladih te iz života njih profesora, zatim situacije s kojima se susreću u odnosu profesor – učenik, ali i prikaz jedne disfunkcionalne porodice.
U našoj sredini, uglavnom oni koji bi trebali da se bave društvenim problemima, nekako to izbjegavaju, kao što sam već i spominjala kultura je opet nekako preuzela tu ulogu na sebe, koliko smo zapravo zaista dresirani od strane društva i koliko nam ova predstava može pomoći da na neki način otvorimo oči?
Mirela: Jedan od glavnih ciljeva koji kultura nudi je promjena društvene svijesti, stoga ako jedan gledalac sa predstave ode sa promijenjenom percepcijom ili stavom to je dovoljno da kažemo da je predstava postigla svoj cilj. Trudim se da svaka moja predstava ima zadatak postići određeni društveni cilj. Sa predstavom “Ja sam životinja” taj cilj je dominantan i usmjeren je ka obrazovanju mladih u domenu delikvencije, prepoznavanju ovoga problema kod vršnjaka, a sve u pravcu njene prevencije. U šezdeset minuta na slikovit način, kroz živu igru mladi ljudi se upoznaju u koncentrisanom obliku o delikvenciji, ali i posljedicama i kaznama za one koji vrše nasilje. Vjerujem da niko ne može ostati ravnodušan na predstavu koja tretira ozbiljan i zabrinjavajući društveni problem, te sa svojim timom uveliko radim na organizovanju školskih posjeta predstavi ali je preporučujem i “običnoj” publici. Malim stvarima dobiti velike promjene. Bolje zajednice. Bolja budućnost za nas sve. Još jedna misija uspješno obavljena. Čekaju nas brojna izvođenja …
Živimo u takvoj sredini, u kojoj je gotovo postalo normalno pitati zašto pratiti kulturna dešavanja? Zašto pogledati predstavu? Mi postavljamo pitanje zašto ne?
“Ja sam životinja” – naša iskrena preporuka da budete dio publike koja sjedi u zamračenom prostoru, da budete publika koja se ne boji svog odraza u ogledalu.
Razgovarala: Aldijana SELIMBEGOVIĆ
