ZIJAD ŽUNA: Meni je Bebek prvi odao tajnu o Breginom drogiranju, Vitni mi je odala tajnu svog glasa…
Novinar Zijad Žuna, esnafski “starog kova”, nedavno je objavio tri knjige svojih intervjua. Obimno ali vrijedno štivo, priručnik za one koji se tek počinju baviti žurnalistikom. Karijera vrijedna pomena.
Davno je bila 1975. godina. Sa ove distance kako izgleda početak rada u novinarstvu?
- Počeo sam kao dopisnik “Oslobođenja” iz Jajca. Tada nije bilo elektronskih pomagala, pa sam tekstove diktirao telefonom stenografima i slao ih jednim starim i dotrajalim teleprinterom. Fotografije sam slao autobusima. Ipak je, velikim trudom i odricanjem, sve besprijekorno funkcionisalo.
Radio si i u printanim i u elektronskim medijima. Šta je lakše, draže…?
- Uvijek sam volio držati novine u rukama. Od rata, pa na ovamo, od 95. od kad sam u Njemačkoj, radim sa elektronskim uređajima i medijima. Lud bih bio da ne kažem da elektronika nije olakšala rad i komunikaciju. Sada medije imate jednim klikom na računaru. Ipak, radije izdvojim par eura i kupim željeni list ili magazin i prelistavam gdje želim i po nekoliko dana ili čak za godinu i više. Takav sam…(smijeh). Zadnjih petnaestak godina radim u Hamburgu. Opredijelio sam se za muziku. Povezao sam se sa najvećim agencijama prateći najveće svjetske zvijezde…
Intervjuisao sam svjetskog kralja bluza BB Kinga, Geri Mura, Kokera, Mekartnija, Santanu, “Deep Purple”, Kris Riu, Toma Džonsa, Alberta Lija, Kena Henslija iz Uriah Heep, Erika Klaptona, Vitni Hjuston… Bilo ih je preko stotinu. Uz sve to sam pratio najveće balkanske zvijezde zabavne i folk muzike. Snimio sa preko 20 hiljada fotografija i preko 200 sati tonskog materijala. Sve je to arhivirano. Ukupno je bilo preko 500 sagovornika…Predgovor za knjige je radio Mirsad Cviko, glavni urednik “Expressa”, Dino Šiljak, urednik BH magazin portala, likovnu i tehničku obradu Damjan Možetić (Slovenija), a dizajn omotnica firma R § R (Kanada).
- Da, novinari moraju da “ginu”. Kad već spomenuh tu riječ moram da ispričam nešto iz mog života i karijere, što najbolje oslikava naš posao. Početkom decembra 1980. godine obaviješten sam da odmah idem za Bihać jer se dogodila teška željeznička nesreća. Bio je veliki snijeg. “Zapucao” sam sa fotoreporterom, sve obavili na licu mjesta, penjali se po dubokom snijegu po okolnim brdima do svjedoka nesreće, a onda se po noći vratili u Jajce. Kolega je uradio fotografije, otišli smo do autobuske stanice da ih pošaljemo, a tada mi prilazi jedan prijatelj i saopštava da je moj otac poginuo na auto-putu Zagreb – Begrad u teškom lančanom sudaru automobila. I pored tog saznanja, otišao sam u redakciju i napisao opširne tekstove za “Oslobođenje” i “Svijet”, a zatim na identifikaciju rahmetli oca. Sutradan su izašli tekstovi o teškoj željezničkoj nesreći, ali i izvještaji sa mjesta pogibije moga oca. Na sahrani mi je tada prišao kolega Feto Ramović i rekao: “To mogu samo uraditi veliki novinari i ljudi…”
Pred nama su tvoje tri knjige…
Odlučio sam se za tri knjige – svjetske muzičke zvijezde, najveće balkanske zvijezde zabavne muzike i folk-balkanske zvijezde. U svakoj knjizi će biti preko stotinu sagovornika sa najekskluzivnijim fotografijama. Knjige sam planirao da izađu krajem juna ove godine, a već je pri kraju i prijevod na njemački i engleski jezik.
Moramo te pitati o iskustvima sa Makartnijem, Kokerom, Santanom…
- Santana nam je ponudio tekilu i cigarilos. Pričao je na engleskom i odjednom prešao na španjolski. Nisam se dao zbuniti, niti ga prekidati. Pozvao sam prevoditeljicu, a Santana na to nije obraćao pažnju. Sipao je piće i pričao kao robot. Znali smo da je pod narkoticima…
Sa Makartnijem sam imao dvadesetak minuta. Rafalno sam ga pitao za karijeru “Bitlsa” koja je upravo ovdje u Hamburgu počela. Sa Kokerom sam imao dva susreta. Na probi koncerta, prije intervjua, pita me jesam li gladan. Pa onako – kažem. A on pruža korpicu sa sendvičima. Počeli smo jesti, ja sam već ranije aktivirao magnetofon i razgovor je već tekao….
Sa nedavno preminulom Vitni Hjuston imao si intervju u vrijeme njene najveće slave, ali i legendarnim Geri Murom nekoliko mjeseci prije smrti…?
- Vitni je bila senzibilna osoba. Pustio sam je da priča. Nisam je prekidao. Najviše je pričala o djetinjstvu, muzici, porodici, prijateljima. Rekla mi je: “Glas je Božiji dar. On vam ga mora podariti. Niko drugi…”
- Sa Murom imao sam tri intervjua. Prvi sam imao u Hanoveru gdje sam doveo muzičara iz Sarajeva Amira Jasenkovića (poznatiji kao Don Amiro). Kad sam završio intervju zamolio sam Mura da posluša CD Amirove grupe. Kasnije je poslao mail i rekao da se javimo u Englesku njegovom producentu koji će mu isproducirati jednu pjesmu besplatno. Tako je i bilo.
Bebek je tebi prvom odao tajnu o Breginom drogiranju. Kakve su bile reakcije nakon tog intervjua?
- Željko Bebek će biti na omotnici druge knjige. On nam je dao nekoliko intervjua. U jednom je opširno govorio o drogiranju Bregovića, ali i njegovim drugim ljudskim i karakternim osobinama. Bio je, kaže, brutalno odbačen iz “Bijelog dugmeta” jer se Brega plašio da ne postane Bebekova sjena, što se već moglo naslućivati. Zato je, kako kaže Bebek, pozvao bend i tražio da daju otkaz pjevaču. Jedan glas je bio suzdržan.
AFB/Doznajemo.com
