Zaboravljeni junaci jednog vremena (20): HIMZO POLOVINA – Niko poput njega nije pjevao Šantićevu “Eminu”


Volim Mostar. Sjećam se kako sam sa rođakom Zijom Beganovićem kao dijete hodao po Rondou, Musali, Cernici, Tekiji, Lukama, Kantarevcu, Carini, Bulevaru, Balinovcu…. čekao turiste na Starom mostu da pokupimo pare i da moj Zijo, legendarni Okac poleti ka hladnoj Neretvi. Nikada ni Okac ni Emir Balić, ni braća Fink ni ostali nisu dali za sebe reći da su skakači već letači. „Ne skače se u Neretvu brate, već se leti prema njoj“ – pričao mi je Zijo.

Skakao je Zijo i sa Starog i sa Kule, skače i danas kao veteran, osvajao nagrade ali se nikada nije desilo da navečer preskočimo odlazak u hotele „Neretva“, „Bristol“ ili „Mostar“ gdje je počinjao pjevati tada mladi Željko Samardžić.

Sjećam se i jedne druge nestašne legende Mostara. Oma Batlak. Govorio je Samardžiću da „ode u privatnike i da batali školu jer se sa mikrofonom može bolje zaraditi“. I to bi ponavljao svaku noć čekajući na „još jednu pa da idem kući“.

Mnoge  poznate face dolazile su da slušaju Željku. Halilhodžić, Bajević, Marić, Hadžiabdić iz „Veleža“, Džoni, Žungul, Buljan, Jerković iz „Hajduka“, Bukal, Kadrić, Radović iz „Želje“, Emir Balić, Sead Sušić i Edhem Šljivo, Mišo Marić … dolazili su na „opuštanje kod Samardžića“.  Pjevao bi Želja za dušu i srce svima ali nije bilo šanse da letačima specijalno ne zapjeva nju… „Eminu“.

„Samo za momke koji imaju što mnogi nemaju, i međ nogama i pod rebrima“ rekao bi i počeo“ Sinoć kad se vračah iz topla hamama………..“.

Aleksa Šantić

Ko sve nije pokušao opisati, naslikati, objasniti ljepotu žene? Zbog te ljepote su se vodili ratovi, glave gubile, išlo se u hapsanu otkad je svijeta i vijeka. Stari ljudi su često govorili da je muško glava kuće a da je žena vrat. Jedan pjesnik davno napisa da je žena jednostavno ŽENA. I kraj.

Jednu od najljepših, ako ne i najljepšu pjesmu o ženi i njenoj ljepoti napisao je Aleksa Šantić. Njegova „Emina“ tiho je došla u svjetsku književnost i, ostala. Jedina pjesma kojoj se pjevačima bilo teško „prišunjati“ zbog Himze Polovine. Tajanstvenost njene ljepote jedino je riješio rahmetli Himzo.

Ostali ili nisu znali ili nisu smjeli. Zbog Himzine interpretacije i kvalitete pjesme mnoga ženska djeca dobiše ime Emina. Pjesma „Emina“ uvijek će biti Šantićeva i Himzina.

Pjevao je Himzo o gradovima i ljudima, pjevao o lijepom Višegradu, o postanku Banja Luke, o Sarajevu divnom mjestu, o Tuzli koju je guja opasala, o hairima koje je po Bosni gradio Mehmed paša Sokolović, o sultanu što na prijestolu sjedi, o Komadini Muji, poručivao djevojci da otvori vrata od hamama, pjevao o Hajdar gaziji, pjevao o djevojci što majku tjera da je šalje na vodu, o svom Mostaru, o Suljaginoj Fati kojoj hrsuz Mujo zamandali vrata…ali je „Emina“ ostala, kako sam reče popularni pjevač „behar među pjesmama“.

Himzo Polovina rođen je 1927. godine u Mostaru. Otac Mušan je svirao šargiju i često je znao poredati djecu i „tjerao ih da pjevaju“. Prve lekcije o muslimanskoj kulturi, tradiciji, historiji i načinu života begova i aga Himzo nje naučio kroz pjesmu.

Babo ga je upisao u „Muslimansko društvo ITIHAD“. Zanimljivo je to da tada dolaze do izražaja Himzine recitetorske sposobnosti. Pred sam rat učio je Himzo svirati violinu kod jednog Čeha.

Kao student medicine Polovina postaje član kulturno-umjetničkog društva „Slobodan Princip  Seljo“ ali često nastupa i sa drugim sarajevskim društvima RKUD „Proleter“ i „Vaso Miskon Crni“. Na nagovor kolega Himzo se prijavljuje na audiciju radio sarajeva 1953. Tako zabilježiše biografi.

Tada se pjevalo uživo i Himzo prolazi audiciju kao „brzi voz“. Dobija pohvale od Joze Penave i Ismeta Alajbegovića Šerbe. I pored govorne mane koju je imao prilikom izgovora slova „r“, Himzo je zadivio komisiju. A pjevao je pjesmu „Mehmeda je stara majka karala“ koja ima samo dva „r“ u čitavoj pjesmi. Pričalo se da mu je tada Šerbo rekao da se „dobro snašao“.

Ubrzo Himzo završava fakultet i postaje cijenjen neuropsihijatar. Kao specijalist radio je sve do smrti u bolnici za mentalnu rahabilitaciju „Jagomir“ u Sarajevu.

Radio je ali pjesma nikada nije odlazila od njega baš kao i on od nje.

Pjevao je Himzaga, kako ga je narod zvao od milja, ali i nailazio na probleme koje su mu stavarali čelni ljudi radija Sarajevo.

Sa talasa ovog radija pet godina je Himzo bio skinut sa programa uz obrazloženje da Himzin način pjevanja „ne odgovara stilu koji njeguju“, mada se još tada pričalo a,danas se zna sigurno, da je to(zlo)djelo bilo urađeno po nalogu tadašnje UDBE.

Ne znajući za spletke u Sarajevu savezni žiri Himzi odaje priznanje za izvedbu pjesme „Nevjera je tuga golema u srcu“. Ali Udba ne posustaje i pored brojnih žalbi slušateljstva koje su dolazile u radio Sarajevo da se Himzi skine embargo. Okarakterisan je kao pripadnik pokreta „Mladi Muslimani“ i kao takav, po pričama njegovih prijatelja, mnogo puta saslušavan ali zbog nedostatka dokaza i oslibađan.

Jedna zanimljivost vezana je za jedno od mnogobrojnih suđenja. Optužen je da  oblačenjem muslimanske tradicionalne nošnje ruši bratstvo i jednistvo. Himzo je tada sudiji pokazao omote ploča na kojima su srbijanski pjevači i ptao sudiju „Da li vidite razliku između mene sa fesom i mojih kolega iz Srbije sa jelekom i šajkačom“.

Sud je odbacio tužbu kao neosnovanu.

Njegova interpretacija „Emine“ opravdano se smatra neponovljivom. Kada je Emina Sefić, žena čiju je ljepotu Šantić opjevao,  umrla Himzo je o njenoj smrti obavjestio Sevdu Katica. Od Sevde je Himzo je mnoga toga naučio i smatrao je prijateljem. Kada je ušao u avliju u Donjoj mahali zatekao je Sevdu sa tespihom u ruci. Bila je već starica i kada je čula vijest sa tugom je izrekla danas legendarne stihove koje je Himzo dodao u pjesmi.

„Umro stari pjesnik,
umrla Emina
ostala je pusta bašća od jasmina
salomljen je ibrik
uvehlo je cvijeće
pjesma o Emini
nikad umrijet neće.

Volio je Himzo pjesmu ali je i pjesma voljela njega. Uživao je pjevajući popeti se na stolicu ili sto i bez mikrofona „odraditi svoje“.

Pričao je da su mu sve pjesme koje pjeva drage ali je , ipak, izdvajao „Voljelo se dvoje mladih“ i, naravno „Eminu“.

Osvanuo je 5.avgust 1986.godine. lutajući sa pjesmom po selima i gradovima stigao je i do Plava, malog crnogorskog gradića. Oduševljeni gledaoci pet puta su ga vraćali na bis a zadnju je pjevao „Eminu“.

Samo nekoliko minuta prije nego što će dušu pustiti nazvao je svoju suprugu i rekao joj: “Fikreta, ja ti se jako loše osjećam i mislim da neću dugo. Poljubi djecu i čuvaj ih“.

Ubrzo je i umro od posljedica srčanog udara. Život je živio srcem, pjevao je srcem, od čega živio od toga i umro.

Život je proveo u htijenju i zalaganju da muslimanska kultura u šarolikoj zajednici nađe svoje mjesto i da je svaki čovjek doživljava kao svoju. Ukopan je na Gradskom groblju Bare a jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.
Mostarsku, Aleksinu i Sevdinu „Eminu“ svako pjeva i voli ali niko kao Himzo Polovina. Nikada mu slavu niko pomutio nije. I neće.

Povezani sadržaji:

Zaboravljeni junaci jednog vremena (19) VOJO BJELOŠ – Najbolji harmonikaš koji se rodio na prostorima bivše nam države
Zaboravljeni junaci jednog vremena (18) ZVONKO BOGDAN – Pjevač Gospodin
Zaboravljeni junaci jednog vremena (17) MATE PARLOV – Šampion svih šampiona
Zaboravljeni junaci jednog vremena (16): RADMILA I ĐORĐE prvi pjevali sa mikrofonom u ruci
Zaboravljeni junaci jednog vremena (15): Zuko Džumhur. Pa, ko za njega čuo nije!?
Zaboravljeni junaci jednog vremena (14): ZAIM IMAMOVIĆ – Sjećanje na legendu sevdaha
Zaboravljeni junaci jednog vremena (13): Decenija od smrti Hašima Kučuka Hokija – Američki san i bosanska sudbina
Zaboravljeni junaci jednog vremena (12): PJEVAČ SA DUŠOM Bora Spužić Kvaka
Zaboravljeni junaci jednog vremena (11): SJEĆANJE NA BODU KOVAČEVIĆA – Modra rijeka i dalje teče
Zaboravljeni junaci jednog vremena (10): ŠABAN BAJRAMOVIĆ – Kralj romske muzike
Zaboravljeni junaci jednog vremena (9): Prolazi 26 godina od nesreće članova «Crvene jabuke»… Takve «jabuke» više ne rastu!
Zaboravljeni junaci jednog vremena (8): DAVORIN POPOVIĆ – Sarajevo je bilo ljepše sa Pjevačem
Zaboravljeni junaci jednog vremena (6): TOMA ZDRAVKOVIĆ – Junak novokomponovane tragedije
Zaboravljeni junaci jednog vremena (5): Bio jednom jedan “Diskoton”… Sjećanje na diskografskog giganta
Zaboravljeni junaci jednog vremena (4): Silvana Armenulić, ljudska i umjetnička veličina
Zaboravljeni junaci jednog vremena (3): Omer Pobrić, čuvar sevdalinke
Zaboravljeni junaci jednog vremena (2): “Sedam mladih” šampioni kvaliteta
Zaboravljeni junaci jednog vremena (1): BEHKA I LJUCA

(Doznajemo.com)



   

Povezane vijesti:

UNUK DIKTATORA IZ SJEVERNE KOREJE: Tek u Mostaru sam počeo širiti svoje vidike VIDEO
ZATVOREN 15. Međunarodni sajam gospodarstva MOSTAR 2012.
MOSTAR: Održani 446. tradicionalni skokovi sa Starog mosta FOTO
U PROLAZU SA... Admir Fole Beganović, novinar, tekstopisac, estradni menadžer - kolumnista

   

Oglasi:
       

Komentiraj!

--- Pridružite nam se na Facebooku! ---
Get Adobe Flash player Plugin by wpburn.com wordpress themes
Gay Webcams Zenko Magazine Theme