PRIČE HERCEGOVAČKIH RIJEKA Pjesničke kreacije Vesna Hlavaček
Odavno je Vesna Hlavaček poznata kao urednica i voditeljica Programa za kulturu te emisija na Radiju Herceg Bosne, kroničarka kojoj ne može promaći niti jedan važan kulturni događaj, a osim toga okušala se i u struci – kao profesorica materinjeg jezika u rodnom Mostaru.
Posljednjih godina pozornost plijeni, po mnogim kritičarima, poezijom iznimne kvalitete. Svoje je pjesničke kreacije čitateljstvu ponudila kroz poznate književne časopise i programe, te u dvije zbirke Puni krug (DHK HB Mostar – Synopsis Zagreb 2008.) i Tebi (Napredak, Sarajevo – Zagreb 2009.). Kad je riječ o tematici, Hlavaček je već nakon prve knjige prozvana poetesom ljubavi. Bilo da govori o voljenom muškarcu, djeci, majci, ocu, prirodi, životinjama, kroz sve svoje pjesme provlači ljubav. A u njezinoj riznici stihova osobito mjesto pripada i hercegovačkim rijekama, opjevanim u knjizi Tebi.
„(…) Posebno je dojmljiv ciklus Sve rijeke nestaju u moru. Vesna ga je na nagovor don Dragana Filipovića, inspirirana njegovim oratorijem Rijeke kraja moga i predivnom prirodom, stvarala godinu dana i u njemu oživjela rijeke Bunu, Trebižat, Trebišnjicu, Radobolju, Neretvu, Bregavu i Lišticu. Zanimljivo je i da je 2008. mostarsku publiku oduševila izvedba glazbenog oratorija don Filipovića u kombinaciji s recitiranjem stihova ovog ciklusa, te snimkama onog o čemu se pjeva. Hercegovačke su ljepotice protekle stihovima brojnih pjesnika, ali one, pokazala je Vesna, uvježbanom oku mogu ponuditi i nikad viđene prizore inspiracije u ovom slučaju ukroćene personifikacijom i maštovitim spletovima riječi, njihove semantičke i zvučne „energije“. Rijeke se poput djece igraju s oblutcima i životinjicama, brinu o obalama poput majki, bore se s ponorima poput najsnažnijih muškaraca, pripovijedaju poput naših baka koje nam prije smrti u vječnom moru žele u sjećanje utisnuti mudrost i ljepotu svog iskustva… Pjesnikinja je „prevela“ priče rijeka i otkrila njihove uzbudljive putove od izvora do svih žednih živih bića. Buna osvježava ljepotom proljeća duž riječnog toka i sjeća na davne Katarinine dane: „…Duh /Katarinin niz rodu joj rijeku /plovi – davnoga djetinjstva smijehu // je vraća…“ Na svrhu napajanja ljudi i polja ukazuje Radobolja, a Neretva se djetinje igra, huči, pod oblacima pleše, dok nadsvođuje ju bijeli luk koji jedinstvu teži. Pjesma o Trebišnjici podsjeća na svakodnevnu i svevremensku čovjekovu borbu za goli opstanak, ali i snagu koja potječe iz sitnih užitaka, kapi u moru životnog zadovoljstva:
Živa sam voda; svaki dan umrem i ponovno se rodim –
stotinu puta…Pod zemljom se navikavam na smrt,
skrivam tajne što ću ih u more ponijeti; ali, život nije škrt:
od Lebršnika i Viline pećine, toliko je kamenčića koje obujmim…
Ovi stihovi odišu optimizmom, duhovnošću i snagom hercegovačke duše, kao i ljepotom kolorita koji je daleko od stereotipnih krša, kamena i drača (…)“ (Iz prikaza Lidije Pavlović-Grgić, objavljenog u časopisu Riječ)
VESNA HLAVAČEK: RIJEKE KRAJA MOGA
(Iz zbirke Tebi)
NERETVA
Krote je – a ona duboka, bujna,
glasnim zelenim valom pjeva,
virom mami, ljepotu lijeva
u voćnjake cvjetne i bašte. Od mirisna
zraka opijena vila nad vodom leprša, lijeće,
prah sunčani prosipa po sjajnom toku;
iskrice plove u bistrom oku
rijeke što neba ljubav pamti i sreće
prepletaje, dok grle je šume i brda. Koprenu od pjene
tkaju joj bijele, razbokorene stijene
i pršti voda pod galebovim krilom…
Igra se, huči, vrluda, pod oblacima pleše
i tijela su nam jedra od njene žive smješe,
što oblijeva rodnu zemlju, što struji domajom milom…
TREBIŽAT
Sklapa očne kapke Trebižat pod nebom
ozvjezdanim, blago šumori jasen
i trepti vrba blijedozelenim lišćem; sjen
pjesnikova krajobrazom lebdi…Nad kolibom –
kupola svoda, okićenog sjajnim smokvama
što, rasprsnute, bliješteću prosiplju mliječ;
kaplje s otežalog nebeskog platna riječ
božja, zemlja drhti od radosti, u lokvama
život struji; tiho teče tamna rijeka kroz noć
svečanu i toplu;obale se svijaju nad njom;
toče se kapi niz kamen i list; nad mojim snom
svijetli mjesec kuša svoju tajnovitu moć,
i ja te ćutim u zraku mirisnom, gustom
gdje tiho dišeš i ploviš mojom pjesmom…
TREBIŠNJICA
Živa sam voda; svaki dan umrem i ponovno se rodim –
stotinu puta…Pod zemljom se navikavam na smrt,
skrivam tajne što ću ih u more ponijeti; ali, život nije škrt:
od Lebršnika i Viline pećine, toliko je kamenčića koje obujmim
i vlati trave što ih poljubim, i životinjica s kojima se zaigram,
i polja što ih u zeleno oplodim, brda što se u meni ogledaju,
jezera što čudesno ih stvorim, mostova što me opasuju,
galebova što dugo me nadlijeću… Iz vodenih oka čaram
svjetlost, o toliko se svjetlosti radosne rađa iz duha mojega,
i toliko duša što žeđaju napojim tijelom i dahom kojim
dišem…Izbora nemam: ponora i pećina se bojim,
ali zaranjam u njih, nestajem, i ponovno se iz toga
bezdana osovim…u beskraju kozmičkom opstajem, trajem,
i hrabrost me moja odvodi do mora – u kojem živjet prestajem…
Rađam se opet, na nebu, pa se spustim do Lebršnika
i Viline pećine, s kamenčićima se poigram, i nikad ne posustajem…
LIŠTICA
U nebo leti Široki Brijeg, u svijetlom, trešnjinom
cvatu.Vrišti rašeljka bjelinom, raskriljena na brdu,
oblaci ljube polja i crkvene zvonike…Daleko, na tvrdu
kamenu planinskom, snijeg još se bjelasa – a tilovinom
se mekom brežuljci blagi već žute. Na Borku, vrelo vri, prolama
tutanj tlom; pod granjem mladim smokvinim Lištica k mlinici
hrli, zemljine grudi grli, i dok je jablani – usamljenici,
željom šumoreć, čekaju – s topolama tiho šapuće; dolama
od lišća vitak joj prekriva struk; mahovina joj mek ležaj stere,
a rijeka, svojeglava, tek – hitro s njeg uteći želi…
S Ugrovačom se natječe, pa zavrti krajolik cijeli
oko tijela joj bijela, dok radosna, zanesena, ne ubere
cvjetove sve…Gle, kako jedan leptir bijeli
ljepotu Hercegovine siše, i leti sve više i više, gdje peli
su slavenski se bozi, gdje Pan još pjesmu izvija,
gdje odzvanja, plavetnilom, zanosna Zdravomarija…
BREGAVA
Trepti svjetlost nad Stocem, rasipa se nad Starim gradom…
Mliječnozelena voda Bregave sniva pitome Dubrave…
Nad Radimljom miruje sunčan dan. Brežuljke ubave,
jastuke svoje mekane, kameni spavači kradom
miluju; ovce se prosule pašnjakom, kadulja se srebri i plavi…
Grabovi i čempresi uzbibana brda čuvaju, da more
se raskošno-zeleno, ne razlije po planetu… Žute zore
proljetne sviću u zanovijeti cvijetu; ljepotu krajolik slavi
i dršće od milja, a voda Bregavina teče, zanosnog ritma skladom…
Jedna je vrba tužna na Benat naslonila glavu; druga k’o gejzir
granjem u nebo visoko brizne – sred korita stjenovita; mir
je svečani na Hercegovu zemlju pao, u popodnevu mladom…
Sve doziva Tvorca, da se djelu svom raduje…
Stišanom pjesmom bruji Bregava, ćuteći potoke magme što struje
pod zemljom i radosno ključaju ispod nevjeste nebesne,
ispod čedne, i zamamne, snovite Hercegovine…
RADOBOLJA
S neba se, pitka, spušta, sva bijela i čedna,
da posrebri plodne njive i livade cvjetne;
Kupine tamne i šipci, bršljan i ljubice sjetne
grivne upleću u kose joj sjajne, dok snena i ledna
svlači košulju što tijelo joj skriva; žudeć krošanja
vrelinu, što obalama bukte pod jesenskim svodom –
oblutke sive, glatke miluje preslatkom vodom,
dok hrli u naručje mora, pod sjenom žarkih mogranja…
Slavuj je u zoru budi, zbor kliktavih ptica
pod slavolucima lisnatim uspavanku joj sriče…Na lica
nam slijeva zar lijeposti tihe, što nad tokom
blistavim joj lebdi, nad tankom svilenom niti
titravom…Rajsku dolinu biserjem krijepi i kiti,
i poji jabuke zlatne božanskog nektara sokom…
BUNA
Maslačci se njišu livadom,
tratinčice se poljem bijele,
zeleni blagdan traje, strijele
Amorove pogađaju u mladom
lišću skrivene ptice… Magijom
huka snažnoga doziva me slatka
voda bunska, maslinasta i glatka…patka
pokoja, bijela, mreška joj svojom
nogom i krilom površ staklenu…Duh
Katarinin niz rodnu joj rijeku
plovi – davnoga djetinjstva smijehu
je vraća …; Odasvud dopire slatki ćuh
proljeća mladog; listaju bagrem, orah
i košćela, sa ljubičastih brda dopire dah
vjetra, sunce upire zrake u njedra zemljina
vlažna, i ispod duge se prosipa kiša mirisna…
