PREDSTAVLJAMO Priča “Ilijin šljivik” Vlade Kudića
Vlado Kudić rođen je 1968. godine u Prozoru-Rami. Osnovno i srednje obrazovanje pohađao u rodnom mjestu, nakon čega se upisuje na Pedagošku akademiju u Mostaru, smjer kemija-biologija, a kasnije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru završava i studij novinarstva. Prve književne radove objavljuje devedesetih godina prošlog stoljeća u lokalnom glasilu Ramski vijesnik , a 1995. godine u vlastitoj nakladi izdaje zbirku pjesama Bez kormila. Bavi se i skladanjem glazbe, a trenutno radi kao instruktor engleskog jezika u Središtu za profesionalni razvoj Vojske BiH u Sarajevu. Dobitnik nagrade Fra Grgo Martić 2011. u kategoriji najbolje prozno djelo (roman “Taurus” koji je nedavno doživio i drugo izdanje).
ILIJIN ŠLJIVIK
*
Te godine spusti Bog svoj blagoslov na Ramu. Šljive rodile, a grane se svinule skoro do zemlje, te je uvelike prijetilo da će se polomiti ukoliko se ne podupru prečkama koje bi im olakšale teret modrine koja ih je pritisnula.
Ilija je taj posao obavio davno, mnogo ranije nego li su ostali i razmišljali o tome. Znao je on da ga njegov šljivik neće izdati te kao ni svih prethodnih godina.
U to doba godine po cijele dane ne napušta Ilija šljivik diveći se blagodatima koje mu ispunjavaju oči i podragavaju nutrinu proste seljačke duše.
- Bože dragi, lipote. Meščini svake godine sve bolje rađaju, a i na rakiji se, vala, osjeti da je iz godine u godinu sve bolja. Ove godine nadmašit će sve – razmišlja Ilija dok zadovoljan obilazi svoj posjed s najboljim stablima šljiva u cijeloj Rami. A kako i ne bi bio zadovoljan kad je sav svoj trud posvetio isključivo njima, pa onda i nije čudo što s njih ubire najsočnije plodove od kojih peče najbolju rakiju o kojoj se priča ne samo u Rami nego i u velikom dijelu Hercegovine i Bosne gdje je nose šverceri duhanom. Od njih je Ilija kupuje duhan ili ga uzima u zamjenu za rakiju.
Svi cijene Ilijinu rakiju, a on posebice. Kad koga od ukućana što zaboli, odmah Ilija nudi bocu:
- Deder, potegni malo, to ti je bolje nego ikakav lik. Potegni pa ćeš vidit kako žeže u stomaku i začas nestane boljke koda si je rukom odnijo.
Nedjeljom ili kojim svecom obvezno Ilija, prije nego krene u crkvu, puni plosku onom žutom, iz dudova bureta, rakijom i kreće put Šćita k misi. Njome nakon mise nudi svoje kumove i prijatelje, a oni je uvijek rado prihvataju potežući po gutljaj dva.
- E, dobra ti je kume rakija, nema šta. Kako samo klizne niz grlo ko ulje.
- Dvaput potegneš i već fata!
- A je li najbolja? – pita Ilija.
- Jest brate – potvrđuju mu svi – i to na daleko! Ma vidi kako se samo žuti, ko vosak, ma ko pravo zlato.
A Iliji dođe milo kad tako pričaju. Zna on da je njegova rakija najbolja, ali svejedno, svaki put iznova voli to čuti od drugih.
**
Živi tako Rama u miru i blagostanju i poživjela bi tko zna koliko da ne pođoše kružiti neke priče da će vlasti dovesti majstore koji će sagraditi branu i zaustaviti tok rijeke, a od vode – od koje će se stvoriti jezero i potopiti najveći dio plodne zemlje – proizvodit će se struja. To unese nemir među ljude, postade glavna tema razgovora. Je li se dvoje sastalo odmah otpočnu priču o brani i jezeru.
- Ma, jesi li čuo kume Ilija šta se priča i kakvo nam zlo spremaju? Kud smo jadni prispili kad nam potope i kuće i zemlju i sve što imamo.
- Kakav, bolan, potop, kakva brana – ljutito odvraća Ilija svima koji bi otpočinjali razgovor o tome – to su babije priče, a ljudi nemaju pametnijeg posla neko mlatit praznu slamu i baljezgat o glupostima.
Nije, međutim, Ilija ni sam bio toliko uvjeren da je sve ono što negira neistina, jer se o tome naveliko pričalo. Govorio je tako jer ga je svaka pomisao o potapanju ramske doline parala u duši, pritiskala i ispunjavala tugom, gorčinom da je u tim trenucima bio u stanju svašta uraditi.
- Moje šljive, moju zemlju potopiti zbog lektrike. Šta će mi lektrika kad neće biti ni šljiva ni rakije. Ma, nek potope kuću, napraviću ja novu, samo da šljivik ostane – razmišlja Ilija tako, pa onda promatra Ramu, a ona huči i prkosi, sve pred sobom valja i nosi. I dok promatra rode se nove nade:
- Sila je to vode, ko će njoj, jadan, na put stati, a kamo li je zaustaviti. Razvalit će ona sve brane ovog svita!
Tješi se tako Ilija, malo sumnja, malo ne sumnja, sve dok jedne nedjelje fratar s oltara ne potvrdi sve ono o čemu se okolo pričalo. Bila je to najtužnija nedjelja i propovijed ili se to Iliji tako činilo zbog žalosne istine koju je morao prihvatiti. Istine koja je sad izišla iz usta čovjeka koji zasigurno ne laže i ne izmišlja kako je Ilija ranije govorio za sve koji su pričali o potopu.
Nakon te nedjelje Ilija se skroz promijenio. Postao nekako neveseo i mrgodan. Ni skim više ne priča, samo puši i šuti.
A kad kamioni pođoše svakodnevno dovoziti materijal i konstrukcije, propi se. I prije je on volio potegnuti, ali ga nitko pijanog ne vidje. Dok mu je ranije rakija bila više kao „likarija“, jer je do nje tako i držao, sada mu zamijeni i hranu i vodu. Ništa više ne jede, samo salijeva u sebe rakiju, baš onako kako kako ju je nekad salijevao u burad. Ranije ga nitko ne upamti pijanog, a u zadnje tri godine, otkad radovi na brani pođoše, nitko ga ne upamti trijeznog. Salijeva u sebe i samo salijeva, a kada rakija ovlada razumom, onda pođe i psovati. Psuje Ilija i branu i lektriku, a često i vlast i majku komunističku. Prijave ga, odleži po nekoliko dana ili mjeseci, ovisno što je psovao, dobije i preko leđa, ali se ne opameti. Čim ga puste, on opet po svom.Već se posve iskrivio i usukao, kao stari hrast, što od batina, što od pića, ali uzalud, on psuje li psuje.
***
Prolaze godine, radovi na brani skoro pri kraju. Svi oni čiji su se posjedi nalazili u zoni predviđene akumulacije, već odavno su dobili odštetu. Mnogi odseliše u Slavoniju i javiše se pismima kako su tamo kupili kuće i zemlju, te da dobro žive. Dobio i Ilija pismo od brata Ante, zove ga da dođe tamo jer ima dobra kuća na prodaju skupa s imanjem, odmah do njegove kuće.
Pođe žena moliti:
- Ajmo, moj Ilija, i mi seliti. Zar ne vidiš da svi odoše. Kupit ćemo tu kuću što nam Ante piše, bit ćemo blizu svoji’ pa nam neće biti neobično. Šta mi tu moremo, valjda je Bog tako odredijo. Moraš, na dicu misliti. Evo svi koji odseliše pišu da dobro žive.
Nagovarala ga žena, nagovatrali ga i drugi i, za čudo nagovoriše ga. Ode Ilija u Slavoniju i kupi kuću, a ona veća od njegove u Rami. Zemlje isto dosta, sve dobra oranica. Kopi to Ilija, vrati se u Ramu i dade ženi ključ od nove kuće.
- Evo ti ključ i ti, ako oš, ajd odma’ s dicom. Ja ne iđem dok nam ovo ne potope!
Ponovno ga žena molila da svi skupa idu, molila ali uzalud. On samo kaže:
- Ajte vi, ja ne iđem dok voda ne doje do praga!
Žena pokupila dicu i otišla. Javila se pismom da su dobro stigli, te da i njega očekuju i mole da što prije dođe. Ali Ilija ostade pri svome naumu.
****
Tih zadnjih dana, pred potop, prestao Ilija i piti. Kao da se spremao za nešto veliko, pa je želio biti priseban da u potpunosti vidi i proživi taj posljednji čin ljudske zlonamjere. Čekao Ilija i dočekao taj dan, a on osvanuo običan kao i svaki drugi. U prvi mah nije shvaćao što se dešava. Pomislio da je Rama nadošla i doista je tako izgledalo. Nikad ranije rijeka nije bila tako velika i nikad mirnija. Kad razina vode nastavi rasti, shvati Ilija o čemu se radi.
Sjede na prag kuće i poče promatrati kako voda metar po metar guta tu prekrasnu dolinu, tu zemlju koju je bezbroj puta natopio znojem i suzama. Gleda Ilija, kroz misli mu prolaze sjećanja, svi divni trenuci koje je tu proveo, na toj grudi koju je toliko volio, a koju mu sada bespovratno otimaju. Gleda. Ne plače. Samo ga nešto teško pritisklo u grudima, pa jedva diše.
Danima je Ilija tako promatrao kako se voda penje, a u sumrak jednog dana izišla nadomak njegovog šljivika. Domalo utonu Rama u najmrkliju noć da bi osvanula neobično lijepim jutrom. Sunce prosijalo pa se ne može nagledati ljepote novostvorenog jezera milujući ga toplim prstima od čega su se stvarali milijune dragulja svuda uokolo. Sve nekako novo, lijepo da se opisati se neda. Ramska dolina preobrazi se u krajolik s jezerom kakvo ljudske oči još ne vidješe. Duboko u ljepoti jezerske vode ostade potopljen Ilijin šljivik.
*****
Rama nastavi dalje živjeti u tom novom ozračju i sjaju. Mislili joj doskočiti ali se pređoše! A Ilija? Njega, poštovani čitatelju, od onda nitko nikada više ne vidje.
